Friday, January 11, 2013

Voland Le Mat - Faustopojke (Menart, 2009.) Divota primjerenosti

Nisam već od listopada prošle godine na blogu podijelio nikakvu misao i to ne zato što mi nije palo na pamet, već čisto zbog nedovoljne usklađenosti prioriteta među poticajima za to, za neke druge stvari i dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju. A zapravo se radi o slobodi koju si svaki bloger može dopustiti upravo zato jer je bloger. Ali zato moram reći da mi je današnje otkriće izazvalo neopisivu ugodu pri preslušavanju i koliko god se radi o izdanju iz 2009. godine, s obzirom na moje zakašnjelo današnje otkriće, individualna ažurnost u pisanju osvrta je bila neizbježna!

Već neko vrijeme mi sa radija pažnju obuzima ugodan vokal i skladna melodija pjesme o stanovitom svijetu tišine. Moguće je da čak i sam spomen svijeta tišine kod vas koji čitate izazove podsjećanje na onu neku novu stvar sa radija.

I koliko god sam općenito, smucajući se po raznim mjestima, izložen glazbenom uređivanju nebiranih radijskih postaja, osobne preferencije svoje žarište ipak imaju na glazbenom uređivanju Radija 101. Posljedično tome ili ne, upravo se i dogodilo ono spomenuto u prethodnom odlomku. Nebudi lijen i zahvaljujući konačnoj odlučnosti ljudi sa spomenute radijske postaje da na web stranici ispisuju naslov trenutno izvođene pjesme i njenog izvođača, te uz pomoć internetske tražilice uistinu je nevelik trud bio potreban da doprem do online mogućnosti preslušavanja cijelog albuma.

A kada je uslijedilo preslušavanje, nastupilo je i oduševljenje. Toplinom, harmonijom, melodičnošću, ugodnim glasom pjevača i lijepo napisanim tekstovima. Malo se na hrvatskoj sceni dogodi izdanja koja ispadnu tako dobro da im je teško naći primjedbu. I uglavnom zapnu na marginama programskih shema, istisnuti od strane nebrojenih jeftinih lobističkih produkcija.

Kao što je i sam autor glazbe i teksta, Momir, rekao u intervjuu, zanimljivo je da mu glazbu tehnički gledano uopće ni po čemu ne krasi neka jedinstvenost. Ovdje se jednostavno radi o dobro uštimanoj bogatoj kombinaciji instrumenata. Osim već manje-više uobičajeno prisutnih, izvedba je na mahove obogaćena harmonikom, saksofonom i violinom.

Osobno mislim da ni Momirove vokalne karakteristike nisu po ama baš nijednoj komponenti posebne. Niti što se tiče boje glasa, niti što se tiče nekog glasovnog raspona u kojem pjeva. A opet, slušati ga skroz je pitko, pitomo, toplo iskustvo i upravo je to znakovito jer je neupitno da se radi o onoj vrsti talenta koja se ne odnosi na fizičke (glasovne) sposobnosti, već na unutarnju sposobnost da i bez fizičkih predispozicija kod slušatelja izazove neodoljivu želju slušanja.

Kako god bilo, izazove li kod ikoga od vas slušanje ovog albuma slične emocije, možda ćete željeti saznati više o izvođaču, a da se ne gnjavite internetskim tražilicama, upućujem vas na sadržajan intervju sa Momirom Oljačom za Muzika.hr.

No comments:

Post a Comment