Thursday, October 11, 2012

Koncert - Radiohead Villa Manin Codroipo Italija (26.9. 2012.)

Kada me krajem sedmog mjeseca Kruno pitao jesam li zainteresiran za odlazak na koncert nisam ni slutio da će kasnorujanski obilazak talijanske pokrajine Friuli-Venezia Giulia na neki način ostati obilježen vilama (čitaj: građevinama za stanovanje, a ne mitskim bićima).

Prvo čuđenje je nastupilo u trenutku saznanja da se lokacija koncerta zove Villa Manin (za što se kasnije ustanovilo da je bila rezidencija posljednjeg venecijanskog dužda) i nikada nisam niti slutio da ću vidjeti kamo su Mleci zapravo ulupali svo bogatstvo koje su popljačkali po našoj obali. Mada opet, ako su stvarno kao viši cilj za počinjenje tih povjesnih zala imali to da načine atraktivnu lokaciju na kojoj ćemo danas-sutra moći gledati tako dobre izvedbe poput ove o kojoj pišem, komotno se otvara manevarski prostor za polemiku o svim njihovim kolonizatorskim nedjelima kao povjesnoj nepravdi.

I tako je nakon kraćeg nećkanja odluka pala, karte su bile kupljene, a kasnije dogovoren i smještaj u ovećem ljetnikovcu reklamiranom pod nazivom A Charming Villa in a Countryside. Tako da gotovo da se može reći da smo dva dana u Italiji proveli vozikajući se od jedne vile do druge i obratno. Sve u svemu, nije bilo loše.

Nakon odrađenog popodnevnog odmora, red je bio da se na vrijeme uputimo do Ville Manin kako nam se život nebi nepotrebno zakomplicirao neposredno pred početak koncerta za koji smo se toliko dugo pripremali i tamo smo bili već oko pola šest. Smatrali smo da je to razmjerno rani dolazak na koncert ako je predgrupa na rasporedu u pola devet. Sat-dva za razgledavanje, pivicu ili što već, sat vremena ranije zauzmemo solidnu poziciju pred pozornicom i to je to.


Sa ulaza u dvorište Ville Manin se čak i činilo da je ispred pozornice nagurana šačica najvjernijih obožavatelja, no kad smo se približili ispalo da je šačica ipak malo oveća, pa je ispalo i to da smo već nakon simboličnog obilaska  koncertnog područja ljubomorno čuvali najbolja mjesta koja smo mogli uloviti, a to je bilo na kojih dobrih tridesetak metara od pozornice.

Uz sve veću gužvu, samim time i otežane odlaske do WC-a i po pivu, te jedan poprilični otprilike petnaestominutni pljusak vrijeme je odmicalo i došlo je Caribou-ovih pola sata. Zapravo, malo više.


Što više reći o njihovom već dobro poznatom tantričko-plemenski neodoljivom bubnjanju, nego da nam je to simultano sviranje bubnjeva uz dodatak čudnih zvukova iz Danove tvornice semplova, frulica i koječega ostalog po starom dobrom običaju pouzdano održavalo osmjehe na licima. Odsvirali su oko pet pjesama, od kojih sam zapamtio Jameliu, Odessu i standardno - Sun sa nabrijanim clubbing završetkom za kraj. Mada sam na prvu loptu dojma da se osjetilo kako oni već po svojoj stilskoj predodređenosti nisu baš bend za velike pozornice i masovnu publiku, sa druge strane možda je to samo stvar produkcije za nastup uživo, a na kraju krajeva ionako su tamo svirali kao predgrupa, neka logika mi nalaže kako baš ne bi imalo smisla da se dojmljivošću približe glavnom izvođaču.

Polusatna pauza koja je nastupila se pokazala taman dovoljno dugom za još jedan kraći pljuščić (zanimljivo da su oba trajala baš kad nisu trajale svirke) i da se ubere poslovično osrednja točena Birra Moretti po već ne tako poslovično osrednjoj cijeni od "simboličnih" 5€ za pola litre (dobro došli u EMU).



Oko pola deset su konačno na pozornicu izašli i oni, dugo iščekivani (od toga tri sata u strpljivom nepomičnom stajaćem stavu), veliki Radiohead i uveli nas u dvoipolsatno besprijekorno prekrasno ultimativno putovanje kroz repertoar od album The Bends do najnovijeg The King of Limbs.

Od cijelog Radioheada tijekom tih dva i pol sata na pozornici su se svakako najviše isticali Thom Yorke i Jonny Greenwood. Thom sa svojim starim već dobro poznatim neartikuliranim pokretima, a Jonny sa konstantnim gejzanjem u šuze dok svira gitaru... Ostatak benda je vizualno bio kao da ni nisu Radiohead, više kao da su ova dvojica unajmili ekipu da svira s njima na turneji. Potonja opaska naprotiv nipošto ne stoji ako ćemo o zvukovnom dojmu koji je uživo kao da si najbolju stvar na svijetu pustiš na najboljem audio sustavu na svijetu. Mislim da smo Kruno i ja stjecajem okolnosti zapravo sasvim slučajno zaposjeli najumjereniju udaljenost od zvučnika i pozornice. Dovoljno daleko od zvučnika da pogodimo najljepšu jačinu zvuka, a dovoljno blizu pozornice da možemo razmjerno suvislo pratiti Thomovo vrzmanje i Jonnyjevo gejzanje.



Dizajn pozornice su osim displeja i njemu komplementarno osvijetljenih vertikalnih šipki iznad njega u pozadini, jako efektnim učinili i pomični displeji kvadratastog formata koji su na čeličnim užetima visili iznad izvođača. Na njima su se izmjenjivali projicirani detalji zbivanja na pozornici, za što pretpostavljam da se pokazalo dosta zgodnim rješenjem kako udaljenija publika ne bi ostala zakinuta za vizualni doživljaj koncerta.

Možda se našao koji zadrti obožavatelj uradaka sa Pablo Honey, ali vjerujem da je velika većina već odavno prihvatila Radiohead kakav je bio i ostao na kasnijim albumima. No, kako bilo da bilo, sa dvadeset i četiri pjesme mislim da nisu nikog od posjetitelja u Villi Manin ostavili nedorečenog, podijeljenog, ravnodušnog ili možda nezadovoljnog.

Neki video zapisi sa koncerta su dostupni na mom YouTube kanalu, a puno više ih ima u rezultatima pretraživanja. Ovaj je konkretno zgodna petnaestominutna kompilacija klipova (video, ne kukuruznih) koje je Kruno snimao metodom nasumičnog odabiranja opcija rec i stop.

No comments:

Post a Comment