Saturday, December 10, 2011

Kimiko – From Our Room To Yours (Geenger Records, 2011.)

Danas je Indie soba odlučila biti dobar domaćin jednom drugom autoru koji nije ja. Moram reći da je ovo prvi slučaj ovakve suradnje otkad je svijeta i vijeka i Indie sobe. Svoju neprikosnovenu i neupitnu dominaciju tekstovima sam po prvi puta doveo u pitanje. Kako ne biste bijesnili od radoznalosti o pozadini čitave priče, reći ću da se jednostavno radi o poštenoj trgovini tekstovima. Moj izvještaj o istom albumu je završio na Terapiji, a to me koštalo obaveze da ovaj objavim ovdje. Terapija, doduše jeste već portal sa ostvarenim značajnim statusom, ali smatram da se ne može poreći niti svojevrsna ekskluzivnost ove objave, čime pretpostavljam da bi trebala biti opravdana poštenost ove trgovine.

Kako god bilo, živi bili pa čitali...

Već me dugo nijedan domaći album nije oduševio, zapravo ne znam je li me ikad koji domaći album oduševio, barem ne u glazbenom smislu. Bilo je nekad davno onih na koje otkida moja simpatija pa onda i meni postanu skroz mrak. Ima i onih koji mi se sviđaju baš zato što ocrtavaju domaće stanje stvari, i onih koje uzimamo za ozbiljno upravo zato što zvuče kao da nisu odavde. Taj naški štih nekog benda obično je ili opravdanje za slušanje ili mu je mana, no kako god bilo teško je to u potpunosti zanemariti. Kimiko, što se toga tiče, zvuče samo kao Kimiko.
Ne može se reći da njihova glazba ne podsjeća na zvuk s Morr etikete, no Kimiko bi se unutar te njemačke obitelji mogli sasvim udobno smjestiti, ne kao kopija nekog od njenih izvođača, već sami za sebe. U okviru tog, recimo, stilskog obilježja stvorili su vlastiti originalni zvuk, preradili ono već poznato, dodali nešto sasvim osobno i otišli korak dalje napravivši „From Our Room To Yours“, odličan samostojeći album s jako finim pedigreom. Jedanaest pjesama glitchy elektroničkog uživanja u kojima Lora Šuljić i Zoran Pleško stvaraju glazbu koja titra, škljoca, grebe, škripi i pucketa dok oni sviraju gitare, klavijature i poigravaju se šarolikim kompjutorskim semplovima, pa čak i kućanskim aparatima.
Naročito se ističe Take a Bow, izuzev kratkog pjevanog refrena, instrumental zaokružene strukture koji počinje laganim uvodom na gitari no dinamično niže nekoliko ugođaja i ritmova. Nothing To Me me podsjeća na klupko sjena koje poskakuje na vjetru, ili na gumenu lopticu koja odskakuje, čemu pridonosi i zavijanje na početku pjesme i vijuganje gitare, a dojam je dodatno pojačan kad se Zoran uključi na vokalu. Pitam se kako bi bilo skakati na trampolinu uz ovu pjesmu. Album često spaja nježno i milozvučno s oporim i mračnim, a takva je i Poison Lakes, s blagim uvodom kojeg ubrzo presijecaju distorzije i gitare, a završava refrenom pomalo sablasnog ugođaja. Neobični semplovi, kao iz doba Hladnog rata, zaposjeli su Moscow, nekako podsjeća na Davida Holmesa, dok je prvi singl s albuma AK 47 trenutno zauzeo jedno od vodećih mjesta na ljestvici Radija 101, točno uz bok, ni više ni manje nego, Arcade Fireu i Black Keysima.
Sve mi se to jako sviđa, sviđa mi se i to što izdanje albuma krasi knjižica s originalnim fotografijama četvero domaćih mladih fotografa koje se uklapaju u zvuk na albumu i pričaju još jedan dio ove sobne priče. Sviđa mi se i njihova internetska stranica na kojoj je ispričan nastanak albuma (neke od pjesama već su duže vrijeme tu), ali i Kimikova intimna priča. A i Kimiko uživo. Nedavno sam ih imala priliku gledati kao predgrupu švedskom pop kolektivu I'm From Barcelona, koje su, što se mene tiče, zapravo nadmašili. Nažalost nisam mogla na njihovu promociju albuma nedavno održanu u Močvari, ali čujem da je bilo originalno i zabavno, s anđelom i demonom kao hostesama i čašom šampanjca u znak slavlja. Sigurna sam da bi mi te večeri u Njihovoj sobi bilo puno bolje nego na onom festival elektroničkih beatova koji se održavao istu večer jer, Kimiko zasjenjuje i dobar dio tamo viđenog. Tako je to, možemo ih shvaćati ozbiljno i ravnopravno mjeriti s bilo kojim stranim sastavom, o domaćima da i ne govorim.
Sve mi se to sviđa, pa na repeat.

Andrea.

No comments:

Post a Comment