Wednesday, November 17, 2010

The National, Boćarski dom, Zagreb, 14. 11. 2010.


Ni ja nisam bio na prvom koncertu kada su nastupili u KSET-u. Tako da sam već na njihovom nastupu u Pauku prije gotovo točno tri godine pred I-know-bands-that-don't-yet-even-exist likovima ipak bio u ulozi onog koji je bend otkrio prekasno da bi se mogao ponositi svojim proročkim sposobnostima iz područja koji će bend jednoga dana bacati publiku na koljena i topiti srca razgaljene mase.

Štoviše, za The National sam saznao u vrijeme kad je već Boxer bio vani, dakle, oko osam godina nakon što su službeno osnovani. A to je, ista ona godina kad mi se posrećilo da ih vidim i uživo. Nije mi puno trebalo da se razvije simpatija prema specifičnim Mattovim vokalnim sposobnostima, kao ni prema svemu ostalom što zvuk The Nationala čini tako neodoljivim. Osobito stavljam naglasak na njihove tekstove u kojima nekad složenim, nekad jednostavnim, ali uvijek jedinstvenim jezikom prenose i oslikavaju misao. U to vrijeme pogotovo nisam ni približno slutio što me čeka te večeri krajem jedanaestog mjeseca u Pauku.

U svakom slučaju nisam očekivao nastup obilježen emocionalnim vrištanjem, ispuštanjem neartikuliranih zvukova, a bome ni nastup na kojem će sva publika znati riječi pjesama, a bend koji dolazi iz velikog New Yorka time biti nešto posebno impresioniran. Ne znam kako je to točno izgledalo u KSET-u (ako je bilo luđe od Pauka koliko je Pauk bio luđi od Boćarskog, onda je moralo biti jako ludo), ali Matt Berninger se u potpunosti snebivao od oduševljenja. Nisam siguran da bih se mogao sjetiti još nekog izvođača koji je prilikom nastupa pokazao toliko oduševljenje na dobre reakcije publike.

Većina svega toga se zapravo i ponovilo u Boćarskom domu uz, koliko mi se čini, ponešto manje Mattovo snebivanje, ali zato nije nedostajalo lijepih riječi pohvale i komplimenata u trenucima između pjesama, a to je ono za čim svi strastveni obožavatelji koji pohode koncerte omiljenih izvođača najviše žude.

Phosphorescent koji su nastupali kao predgrupa i koji se identificiraju kao solo projekt Matthew Houcka su predstavili svoj repertoar koji ću ja identificirati kao neki sadcore ili folk sa povremenim dobrim ne tako bučnim noise dionicama tijekom kojih je kosa čupavaca na gitarama i klavijaturama letjela na sve strane. I čak me ugodno iznenadilo koliko su za vrijeme i nakon svog nastupa od publike zapravo dobili sasvim solidnu podršku.

Od odlaska Phosphorescenta sa pozornice do dolaska The National smo morali malo pričekati, meni se činilo poprilično dugotrajno, no to je samo pojačalo oduševljenje publike koje je nastupilo kad su konačno i izašli.

A tada je počelo veselje. U regularnom dijelu nastupa su uz, očekivano veću zastupljenost pjesama sa zadnjeg High Violeta, izmijenili pjesme sa zadnjeg i onih albuma prije njega i to, koliko sam uspio primjetiti, u ritmu jedna brža, jedna lakša pjesma. Kao što sam i spomenuo, nije nedostajalo lijepih riječi koje su se ticale publike, ali i organizatora. Kao i zadnji puta, moja osobna želja, Mr. November, nije izvedena u regularnom dijelu, već na prvom bisu, a drugi bis se nije mogao ne održati, što zbog publike koja ga je neumorno tražila, što i zbog benda kojem očito nije puno trebalo da se daju nagovoriti na njega. Međutim, taj drugi bis je završio jedinstvenom poslasticom. Posljednja pjesma sa zadnjeg albuma Vanderlyle Crybaby Geeks je doživjela svoju izvedbu doslovno bez struje (čitaj: bez mikrofona i pojačala uopće) i tu se stvorilo intimno okruženje u kojem su se svi prisutni valjda osjećali kao da su sa bendom na privatnoj zabavi. Te akustične gitare koje su svirali su se ionako čule samo u trenucima kad u pjesmi nema teksta, a Mattov glas samo u trenucima kad je publika malo zapela sa tekstom, ali to uopće nije bilo bitno, kad se sve orilo kao da se polaže zakletva na odanost The Nationalu.

I tko bi ih nakon takvog privođenja dvosatnog koncerta kraju uopće i tražio da još sviraju, kad su svi apetiti bili zadovoljeni pa čak i izvan očekivanja... Bitna je razlika između koncerata koji završe sa bisom na koji se nitko ne odazove i onih sa kojih se izvođača srdačnim pljeskom i zvižducima isprati u znak zahvale.

Plejlistu pjesama namjerno nisam stavio, jer je ima na svim živim portalima koji su iole popratili koncert izvještajem, a kako je to izgledalo uživo, može se vidjeti na videozapisima koje sam objavio i dostupni su na niže navedenim linkovima. Posebno preporučam videozapise jer su na njima osim izvedbe pjesama uhvaćene i neke od Mattovih misli koje je između pjesama dijelio sa publikom.



Runaway
Bloodbuzz Ohio
Slow Show
Available
Start a War
Mr. November

2 comments:

  1. pohvale za otkriće twin shadowa, naravno s i carissa's wierd, za izvještaj palac dolje (preštreberski), preporuka junip

    ReplyDelete
  2. Da, sad kad ponovo čitam i meni djeluje preštreberski, a kaj ćeš, tak je ispalo. Nekima se čak i sviđa :)
    Hvala za feedback i dobru preporuku.

    ReplyDelete