Saturday, August 29, 2009

Sanjarenje na hladnim i usamljenim ulicama

Gotovo svatko čije je odrastanje bilo obilježeno trendovima koji su u to vrijeme plijenili pažnju njegove starije braće (ili sestara), a glazba je kao popularni fenomen u njegovom kasnijem životu zauzela važno mjesto, sigurno dobro pamti trenutke oduševljenja nekim albumom iz bratove (sestrine) kolekcije.

Da bi glazba imala važno mjesto u mojem životu glavne zasluge preuzimaju dva albuma, The Joshua Tree (1987.) i The Stone Roses (1989.), dok nešto manje zasluge idu Little Creatures iz 1985. (vjerojatno iz razloga što je brat posjedovao samo kazetu, a ne i ploče kao što je to bio slučaj sa prethodna dva albuma). Osobno sa bratom nikad nisam razvio neku transcendentalnu bliskost i sigurno je da u njegovom kasnijem životu glazba nije zauzela tako važno mjesto kao u mojem. Isto tako nikad nisam rasvijetlio činjenicu kako je došlo do toga da je u svojoj ne tako bogatoj kolekciji albuma imao i ove, za koje nisam ni bio svjestan koliko će za moje kasnije oblikovanje imati epohalni karakter, niti koliko su epohalni karakter imali za glazbenu scenu uopće.

Kako god bilo, U2 su nakon ovog, kako kažu, jednog od najboljih albuma u cijelim 80-ima, kasnije izdali još nekoliko zanimljivih albuma nakon kojih su mi prestali biti zanimljivi i gotovo da mogu reći da cijelo ovo tisućljeće, od njegovog početka do danas, kroz svoju diskografiju i nisu dali nekih povoda da skrenu na sebe pozornost, tako je ispalo da je i moj susret sa njima u Maksimiru s jedne strane bio neizbježan, a sa druge strane formalnost. Koliko su mi nekad bili bitni kao bend, toliko za vrijeme za koncerta uopće nisam posebno uživao u njihovom aktualnom imidžu i pjesmama. Možda stvarno ideja sa spektakularnom scenskom atraktivnišću i nije loša, to je sasvim dobar način da obožavateljima njihove glazbe iz perioda dok su još bili zanimljivi kompenziraju svoju sadašnju glazbenu nezanimljivost i svojevrsnu zasićenost i nevoljkost da pjevaju stare pjesme.

The Stone Roses ove godine slave 20-tu obljetnicu izlaska istoimenog epohalnog albuma koji je dao svoj jasan pečat razvoju britanske alternativne i pop-rock scene. Iako su službeno oformljeni 1985. godine, biografija benda seže još u 1984. godinu, tada su Ian Brown i John Squire vodili bend koji se zvao English Rose. U to vrijeme u okviru Madchester žanra/pokreta/vala osim nastupa po klubovima, s vremenom počinju organizirati velike samostalne koncerte, a na nekima okupljaju i do 30-tak tisuća poklonika, što je za tako svjež sastav i sa, u to vrijeme, još skromnim repertoarom pjesama, zapravo fascinantan uspjeh. Odjek koji je postigao album iz 1989. teško će postići bilo koji bend sa prvim albumom, kao i koncertnu posjećenost u tako ranom stadiju postojanja.

Međutim, tako jaka popularnost bila je više regionalnog karaktera, tim više što se četiri godine čekalo na službeni izlazak prvog albuma, koji ih tek donosi u gramofone i kazetofone domova i klubova širom svijeta. Senzacionalni odjek prvog albuma se nije ponovio i sa idućim Second Coming albumom čak pet godina kasnije i The Stone Roses nakon nešto više od godinu dana raspadom zaključuju desetogodišnje postojanje benda koji je izdao samo dva albuma, a ostavio iza sebe nevjerojatnu masu poklonika i utjecaja na nastavak britanske i svjetske glazbene industrije.

The Stone Roses je ploča koja je odavno iz bratove kolekcije prešla u moju i sada zajedno sa The Joshua Tree u njoj imaju povlašteno mjesto i jedine ih prati ponosna činjenica da ne pucketaju kad ih pustim na gramofon zato što su izgrebane ili se u njihove brazde uvukla prašina, već su se od nebrojenog preslušavanja u vrijeme prije široke primjene CD-plejera i mp3 datoteka jednostavno već izlizale.

The Stone Roses ne očekujem vidjeti uživo više ikad u životu, Ian Brown, kako stvari stoje, nikako da se nacrta u Hrvatskoj, a ja ću sa bratom definitivno morati popričati o putevima koji su te albume doveli u moj život, pa da tako konačno saznam tajnu velike istine.

No comments:

Post a Comment